Izumiranje slobodnog vremena?

Gledajući s aspekta napretka čovjeku bi trebalo biti sve bolje. U neku ruku  i jest. Suvremeni čovjek ima  veći komfor i na njega ne vrebaju mnoge opasnosti koje su vrebale na njegove pretke. A u drugu ruku to baš i nije tako. Izgleda kao da je sve gore, da su zahtjevi sve veći, odnosi kompliciraniji, čovjek sve nesretniji, priroda sve zagađenija, da je jednostavnost zauvijek izgubljena, a imati vremena  postao je luksuz koji si mnogi ne mogu priuštiti. Pa ajde, misli si čovjek, meni je tako kako jest, izdržat ću, a mojoj će djeci biti bolje (kao što su i naši roditelji mislili za nas).

Gušće od najgušćeg čokolina

Kada bismo pogledali raspored osnovnoškolaca pa čak i vrtićanca, brzo bismo se otrijeznili i shvatili da smo u istoj kaši. Kaši prezauzetosti koja je nekada toliko gusta da se jedva održavamo da ne potonemo. Osim obveza u vrtiću i školi, djeca često treniraju sport, idu u glazbenu školu, u jezičnu školu, plesnu školu, na neki tečaj, radionicu. Vjerojatno je da od djece koju poznajemo, na prste jedne ruke možemo nabrojiti one koji ne idu ni na koju aktivnost. Sigurno je  da su aktivnosti dobre za djetetov razvoj, da roditelji žele svojoj djeci omogućiti razvijanje svih njegovih potencijala, da djeca vole ići na neke aktivnosti, ali sigurno je i to da znamo i pretjerati u broju aktivnosti (jer sve nam se čini korisno znati).

Dvostruki burn out

Crveni alarm se pali kada shvatiš da si u nekom trenutku prestao biti roditelj i postao si (raz)vozač, i to kvalitetan je s jednog kraja grada na drugi stigneš za 26 minuta,  da se u podrumu skupilo nekoliko setova oprema raznim sportova, da dijete ima češće ispade frustracije i nezadovoljstva, da ga češće nešto boli i kada i kod njega i kod sebe počneš prepoznavati simptome sindroma izgaranja o kojem si čitao na mobu dok si čekao ispred glazbene škole. Neka su djeca danas zaposlenija od svojih roditelja.

Kako se to dogodilo?

Ponekad roditelji žele da dijete ide na neku aktivnost, ponekad je aktivnost želja djeteta, ponekad dijete želi ići na neku aktivnost zato što njegovi prijatelji idu na nju, ponekad je roditelju lakše u užurbanom tempu života upisati dijete u  već osmišljeni model zabave i korisnog provođenja slobodnoga vremena a ne sam smišljati kako provesti slobodno vrijeme, ponekada je roditelju lakše uplatiti neku aktivnost nego reći djetetu ne.

„Radim svašta dok ne radim ništa“*

Sada na početku nove odgojnoobrazovne godine imamo priliku nanovo sagledati svoju situaciju. Osobito ako od same pomisli na novu šk. godinu osjećamo nelagodu.

Baš kao i u većini situacija, rješenje je u umjerenosti ili suvremeno rečeno balansu ili jednostavno zdravom razumu.

Balansu čega?

  1. Školskih obveza, 2. organiziranih aktivnosti i 3. neorganiziranih aktivnosti.

Obično ono što nedostaje u postizanju ravnoteže su neorganizirane aktivnosti, tj. nestrukturirane aktivnosti, slobodno vrijeme kada se od djece ne zahtijeva ništa, slobodna igra. Znamo, djeca moraju ići u školu i izvršavati svoje školske obveze. Pa prije nego se odlučimo treba li dijete ići na organiziranu aktivnosti, tj. o omjeru organiziranih i neorganiziranih aktivnosti bilo bi dobro razmisliti o tome koliko nam je vremena prihvatljivo da dijete boravi izvan kuće i kako to utječe na dinamiku obitelji. Za djetetov razvoj iznimno je bitno da ima vremena za nestrukturiranu igru, da mašta, da se opušta, za druženje s prijateljima, s obitelji jer to potiče njegovu kreativnost, hrani njegov dječji, razigrani, neopterećeni duh i čini ga sretnim. Za njegov razvoj nije dobro da mu je cijeli dan organiziran. Djeca ne moraju imati unaprijed smišljene aktivnosti za provođenje slobodnoga vremena jer to onda i nije slobodno vrijeme. Stručna literatura već je davno ustvrdila da je za razvoj kvalitetnih odnosa između članova obitelji, izgradnje zajedništva i povezanosti što doprinosi zdravom razvoju djeteta važno vrijeme za obitelj. (J. Juul)

Ako organizacija neke aktivnosti znači da nećemo vidjeti svoje dijete cijeli dan ili ćemo ga vidjeti samo kada ga prevozimo, da nećemo imati pola sata vremena mira (ne pisanja zadaća, ne kuhanja, peglanja…) da se družimo s djetetom, razgovaramo s njim, da ono neće imati vremena da se neometano igra ili radi nešto svoje, to bi značilo da taj trening, tečaj, ta super metoda učenja jezika … ugrožava obiteljski život i sprječava nas u izgradnji kvalitetnog odnosa s djetetom. I da treba odustati od nje. Također, aktivnost bi trebala bila djetetu zabavna, razonoda, gušt, relaksacija, rekreacija, a ne dril i nadmetanje tko je bolji.

Novi početak

Prije slaganja rasporeda nove školske godine i odabira/nastavaka aktivnost, dobro je da roditelji revidiraju situaciju u kojoj se trenutačno nalaze, koje su im mogućnosti, koji su im interesi, koji su prioriteti jer roditelji su ti koji se brinu o djeci i na njima je odgovornost kakvim životom žive njihova djeca i da osiguraju djeci, najviše koliko je moguće, bezbrižno djetinjstvo i obrane ga od suvremenih opasnosti koje na njega vrebaju.

Sve o knjigama

*Kimi, nemaš vremena, J. Pervan

Povezane recenzije

Čitanje i ljetni praznici: sukob interesa?

Čitanje i ljetni praznici: sukob interesa?

Ljetni školski praznici katkad se pokažu kao dvosjekli mač. Jedva čekamo to dugo toplo ljeto a onda se razočaramo jer smo planirali ono što se na kraju nije ostvarilo ili nas je uhvatila dosada i fjaka ili nam je presudila neka treća kob. Kao na primjer da  naša djeca...

Kako pomoći djeci da zavole čitanje

Kako pomoći djeci da zavole čitanje

Većina bi roditelja htjela da njihova djeca vole čitanje i knjige. S mješavinom tuge i zavisti slušamo kako susjedin mali voli čitati i kako je već pročitao pola kvartovske knjižnice te je nekoliko puta za redom bio proglašen najčitateljem godine. Eh, kad bi tako i...

Pet za Mrljeka i Prljeka

Pet za Mrljeka i Prljeka

U kvartovskoj je knjižnici književnica (piskinja) Jelena Peran ispripovijedala priču o proslavi rođendana  svojih superjunaka megapopularnih dječjih zvijezda Mrljeka i Prljeka (Mrljek i Prljek slave fujkasti rođendan). Naravno da su s njom došla i dvojica bakterijskih...