Izumiranje slobodnog vremena?

Gledajući s aspekta napretka čovjeku bi trebalo biti sve bolje. U neku ruku  i jest. Suvremeni čovjek ima  veći komfor i na njega ne vrebaju mnoge opasnosti koje su vrebale na njegove pretke. A u drugu ruku to baš i nije tako. Izgleda kao da je sve gore, da su zahtjevi sve veći, odnosi kompliciraniji, čovjek sve nesretniji, priroda sve zagađenija, da je jednostavnost zauvijek izgubljena, a imati vremena  postao je luksuz koji si mnogi ne mogu priuštiti. Pa ajde, misli si čovjek, meni je tako kako jest, izdržat ću, a mojoj će djeci biti bolje (kao što su i naši roditelji mislili za nas).

Gušće od najgušćeg čokolina

Kada bismo pogledali raspored osnovnoškolaca pa čak i vrtićanca, brzo bismo se otrijeznili i shvatili da smo u istoj kaši. Kaši prezauzetosti koja je nekada toliko gusta da se jedva održavamo da ne potonemo. Osim obveza u vrtiću i školi, djeca često treniraju sport, idu u glazbenu školu, u jezičnu školu, plesnu školu, na neki tečaj, radionicu. Vjerojatno je da od djece koju poznajemo, na prste jedne ruke možemo nabrojiti one koji ne idu ni na koju aktivnost. Sigurno je  da su aktivnosti dobre za djetetov razvoj, da roditelji žele svojoj djeci omogućiti razvijanje svih njegovih potencijala, da djeca vole ići na neke aktivnosti, ali sigurno je i to da znamo i pretjerati u broju aktivnosti (jer sve nam se čini korisno znati).

Dvostruki burn out

Crveni alarm se pali kada shvatiš da si u nekom trenutku prestao biti roditelj i postao si (raz)vozač, i to kvalitetan je s jednog kraja grada na drugi stigneš za 26 minuta,  da se u podrumu skupilo nekoliko setova oprema raznim sportova, da dijete ima češće ispade frustracije i nezadovoljstva, da ga češće nešto boli i kada i kod njega i kod sebe počneš prepoznavati simptome sindroma izgaranja o kojem si čitao na mobu dok si čekao ispred glazbene škole. Neka su djeca danas zaposlenija od svojih roditelja.

Kako se to dogodilo?

Ponekad roditelji žele da dijete ide na neku aktivnost, ponekad je aktivnost želja djeteta, ponekad dijete želi ići na neku aktivnost zato što njegovi prijatelji idu na nju, ponekad je roditelju lakše u užurbanom tempu života upisati dijete u  već osmišljeni model zabave i korisnog provođenja slobodnoga vremena a ne sam smišljati kako provesti slobodno vrijeme, ponekada je roditelju lakše uplatiti neku aktivnost nego reći djetetu ne.

„Radim svašta dok ne radim ništa“*

Sada na početku nove odgojnoobrazovne godine imamo priliku nanovo sagledati svoju situaciju. Osobito ako od same pomisli na novu šk. godinu osjećamo nelagodu.

Baš kao i u većini situacija, rješenje je u umjerenosti ili suvremeno rečeno balansu ili jednostavno zdravom razumu.

Balansu čega?

  1. Školskih obveza, 2. organiziranih aktivnosti i 3. neorganiziranih aktivnosti.

Obično ono što nedostaje u postizanju ravnoteže su neorganizirane aktivnosti, tj. nestrukturirane aktivnosti, slobodno vrijeme kada se od djece ne zahtijeva ništa, slobodna igra. Znamo, djeca moraju ići u školu i izvršavati svoje školske obveze. Pa prije nego se odlučimo treba li dijete ići na organiziranu aktivnosti, tj. o omjeru organiziranih i neorganiziranih aktivnosti bilo bi dobro razmisliti o tome koliko nam je vremena prihvatljivo da dijete boravi izvan kuće i kako to utječe na dinamiku obitelji. Za djetetov razvoj iznimno je bitno da ima vremena za nestrukturiranu igru, da mašta, da se opušta, za druženje s prijateljima, s obitelji jer to potiče njegovu kreativnost, hrani njegov dječji, razigrani, neopterećeni duh i čini ga sretnim. Za njegov razvoj nije dobro da mu je cijeli dan organiziran. Djeca ne moraju imati unaprijed smišljene aktivnosti za provođenje slobodnoga vremena jer to onda i nije slobodno vrijeme. Stručna literatura već je davno ustvrdila da je za razvoj kvalitetnih odnosa između članova obitelji, izgradnje zajedništva i povezanosti što doprinosi zdravom razvoju djeteta važno vrijeme za obitelj. (J. Juul)

Ako organizacija neke aktivnosti znači da nećemo vidjeti svoje dijete cijeli dan ili ćemo ga vidjeti samo kada ga prevozimo, da nećemo imati pola sata vremena mira (ne pisanja zadaća, ne kuhanja, peglanja…) da se družimo s djetetom, razgovaramo s njim, da ono neće imati vremena da se neometano igra ili radi nešto svoje, to bi značilo da taj trening, tečaj, ta super metoda učenja jezika … ugrožava obiteljski život i sprječava nas u izgradnji kvalitetnog odnosa s djetetom. I da treba odustati od nje. Također, aktivnost bi trebala bila djetetu zabavna, razonoda, gušt, relaksacija, rekreacija, a ne dril i nadmetanje tko je bolji.

Novi početak

Prije slaganja rasporeda nove školske godine i odabira/nastavaka aktivnost, dobro je da roditelji revidiraju situaciju u kojoj se trenutačno nalaze, koje su im mogućnosti, koji su im interesi, koji su prioriteti jer roditelji su ti koji se brinu o djeci i na njima je odgovornost kakvim životom žive njihova djeca i da osiguraju djeci, najviše koliko je moguće, bezbrižno djetinjstvo i obrane ga od suvremenih opasnosti koje na njega vrebaju.

Sve o knjigama

*Kimi, nemaš vremena, J. Pervan

Nedavno objavljeno

O lektiri ili puno baba kilavo dite

O lektiri ili puno baba kilavo dite

 Kaže Ivica tati: – Tata, tata, ali ja ne želim čitati lektiru! Dosadna je! – Smiri se, sine, ti moraš čitati lektiru bez obzira je li dosadna ili nije. Od čitanja nitko nije umro. Mali Ivica žalosno odgovori: – Tata, zar želiš da ja budem prva žrtva ? Jasno je: ne...

10 prava čitatelja

10 prava čitatelja

Visokocivilizirani svijet s punim je pravom mnogima dao za pravo da imaju pravo i time je u potpunosti bio u pravu pa komu pravo komu krivo. Zvuči kao vježba frazema u 8. razredu. Srećom, ovdje nas, pravdi za volju, zanimaju samo prava čitatelja. O da, i čitatelj ima...

Kućna knjižnica – relikt ili odskočna daska?

Kućna knjižnica – relikt ili odskočna daska?

Imati police pune knjiga od zida do zida, od poda do stropa, uredno nanizane s onim pomičnim lojtricama i mekanom foteljom ili otomanom smaragdno zelene boje, na tepihu od prave vune u koji ti stopala propadaju, uz pucketanje vatrice u kaminu dok vani lagano sniježi –...