Slikovnica Julije Donaldson i Axela Schefflera (2008.) uobičajeno se predstavlja kao topla, obiteljska, čak i, božićna priča za djecu. U toj reklami, ipak, leži paradoks: djelo koje želi slaviti blagdanske vrijednosti zapravo je antibožićna alegorija. Umjesto zajedništva, empatije, topline, humanosti, jednostavnosti Božića, otkrivamo društvenu izolaciju, indiferentnost, komercijalizaciju blagdana i lažnu solidarnosti.
Prutimir – simbol društvene otuđenosti
Prutimir, izvorno Stick Man, grančica je ljudske naravi koja s obitelji živi u stablu. Jednoga dana, dok veselo trči, hvata ga pas koji ga grabi poput igračke. U daljnjem slijedu, susreće djevojčicu koja ga uzima kao sredstvo u nadmetateljskoj igri. Potom se labud njime koristi kao građevnim materijalom. Otac i sin svode ga na simbol svog umijeća. Koriste ga i kao olovku (pomoćno sredstvo znanja), luk za strijelu (pomoćno sredstvo vještine), palicu (pomoćno sredstvo snage) i bumerang (pomoćno sredstvo uzvrata). Oni koji pjevaju (božićne?) pjesme skupe ga kao drvce za ogrjev i stavljaju pred sam plam vatre (kako bi postao sredstvo ugode kojim griju svoj dom).
U okruženju empatično slijepih stvorenja (koja ne čuju glas koji zapomaže), Prutimirova ljudska osobnost ostaje anonimna. On vapi za prepoznavanjem svoje životnosti, ali ipak ostaje bezimena, obična grana kojoj drugi dodjeljuju razne namjene. Oni koje susreće, objektificiraju ga svodeći ga na sredstvo vlastitih ciljeva. U svijetu bezazleno radosnih i konformističkih lica, iza adaptirane pristojnosti, Prutimir uviđa ravnodušnost i emocionalnu hladnoću. Za dresiranog psa, pristojnu djevojčicu, svome gnijezdu posvećenoj ptici i svom sinu usmjerenog oca, on je samo stvar. I zbor, čiji bi cilj bio pjesmom širiti veselje, zajedništvo i blagdanski duh, ne očekuje živo u prirodnome. Gluhi na molbu, upravo oni Prutimira svode na razinu beznačajnog trupca spremnog za vatru, čime se njegova tužna sudbina konačno približava mučnom kraju.
Svojom pričom, slikovnica ukazuje na obilježja života u pristojnom, ali suosjećajno ispražnjenom društvu. Zajednica bez ljubavi ne prepoznaje prirodne i male. Ona uljudno iskorištava slabe na korektne, naznačene, načine.
Jedino mjesto u kojem je Prutimirov karakter živ – njegovo je stablo. Naznačeno je da stanuje u obiteljskom stablu. Skriven u deblu, među svojima, živi vlastiti identitet. U obiteljskom stablu proizlazi iz generacijskog slijeda i doseže budućnost kao suprug i otac. Izvan njega i za ostatak svijeta samo je bez-povijesna i beznačajna grana.
Nomen est omen
U otužnom ambijentu, nesposobnom za prepoznavanje njegove naravi, Prutimir (pred psom, labudom ili djecom) bolno zapomaže: Ma nisam ja prut! Pusti svoj hir! / Prut običan nisam, već gospodin Prutimir! / Prutimir – to stvarno je ime moje / i želim put stabla obitelji svoje.
U engleskom izvorniku, Prutimir repetitivno naglašava da je on Stick Man. I’m not a stick! Why can’t you see? I’m a Stick Man, I’m a Stick Man, I’M A STICK MAN, that’s me. And I want to go home to the family tree.
U njegovu je imenu istaknuta oznaka man koja je njegovo, a drugima nevidljivo, obilježje. Činjenicu njegove ljudskosti potrebno je naglasiti prijevodom (jer je ključna za djelo).
Da bi se hrvatskim jezikom naglasila osobnost, Prutimiru nije dovoljno dati ime (koje može imati i kućni ljubimac, čak i stvar). Da bi se uputilo na njegovu ljudsku narav, važno je istaknuti da je on gospodin. Zato bi on mogao biti nazvan i gospodin Štapko i, u skladu s time, nemogućnost drugih da ga vide nije samo njihov hir, kako se prijevodom sugerira, već njihova elementarna nesposobnost (da prepoznaju osobnost u drugome). U tom smislu prijevod bi mogao biti uobličen kao: Ja nisam štap. Nisam štap, nego Štapko, Štapko gospodin. Ne vidite mene, a pred vama stojim. Ja trebam stablo, idem kući putem svojim.
Konstrukt zajednice
Iako Prutimir čezne za povratkom kući, ovom pričom prioritetno se ne sugerira ljubav prema domu već nesigurnost u otuđenom svijetu i potreba povlačenja iz njega kako bi se skriveno živjelo među onima s kojima se dijeli ista krv i meso. U svijetu nerazumijevanja, dom je jedina sigurna jedinica. Samo-interesno zaokupljeni likovi priče (dječak koji dresira svog psa, djevojčica koja se natječe, labud koji gradi svoj dom, otac koji se igra sa svojim sinom) u svojoj su zajednici samo-posvećeno usmjereni svojim osobnim naumima. Oni ne prepoznaju ljudskost u nepoznatom drugom. Bave se svojim poslom i brinu svoju brigu. Oni razumiju samo sebe u svojem. Tako se ova britanska slikovnica povezuje s povijesnom izjavom primjerke svoje domovine. Ona uspješno revitalizira tezu kako zajednica zapravo ne postoji: postoje samo muškarci, žene i njihove obitelji (M. Thatcher, 1987, Woman’s Own Magazine).
Međutim takav je stav daleko od božićnog. Ideja Božića sadržana je u univerzalnom i solidarnom prepoznavanju ljudi kao braće. Prema humanističkom shvaćanju pojedinac počinje voljeti tek kad se suosjećajno okrene nepoznatom. Božićna ideja traži da pojedinac voli upravo onog koji ne služi njegovoj svrsi i koji nije sveden na objekt njegove potrebe. Ona traži čovjekovo identificiranje s nepoznatim i malim.
Zato Prutimir može biti društveno-propagandna ili zimska, ali ne i božićna priča.
Božić u sjeni komercijalizacije
U skladu s bez-blagdanskim tijekom priče, izveden je i njezin kraj. Prutimir, pokupljen s hladnog tla, iscrpljeno spava u kaminu. Pred prijetnjom vatre, spašava ga Djed Mraz koji je nesretno zapeo u dimnjaku. Prutimir pomaže Djedu, a potom Djed njemu. Tako spasitelj nevidljivih i malih postaje Djed Mraz, proizvod marketinga i potrošačkoga društva. U isto vrijeme, onaj anoniman i beznačajan pomaže komercijalnom Djedu iako (paradoksalno) njegova nevidljivost proistječe iz sustava koji predstavlja upravo on. Pa se postavlja pitanje: može li potrošačko društvo „spasiti“ ono što je samo uzrokovalo?
U poimanju autorice slikovnice, Djed Mraz je junak koji spaja obitelji. Djed – derivat kapitalističke paradigme u konzumerističkoj etapi, a koja, uslijed potrebe za posvećenom borbom na tržištu slabi (osobni i vremenski) potencijal za stvaranje međuljudskih veza, ovdje je, naizgled apsurdno, onaj koji članove vraća u isti obiteljski skup. Ipak, besmisleno bi bilo da zajednica u kojoj je drugi stranac i u kojoj je princip ljubavi prevladan modelom ignoriranja, obilježava Božić pa je zato sasvim adekvatno da slavi tržišno pojmljenog Djeda Mraza. On je heroj koji uzajamno uzdržane pojedince, barem privremeno, učahuruje u njihove kuće kako bi se zaklonili od lošeg svijeta. Djed populariziran marketinškom idejom koja slabi zajedničarske veze, postaje onaj koji ih (prividno) jača.
U tom smislu, slikovnica sasvim dosljedno prati logiku svoje ideje. Kako je već naznačeno, problematična je samo njezina deklaracija. Prilično ju je pogrešno popularizirati kao blagdanski sadržaj. Svejedno, njezina društvena nametnutost sasvim je očekivana jer, osim simboličkog uvida u stvarnost, daje svesrdan poticaj perpetuiranju njezinih, sasvim ne-blagdanskih, obilježja. Umjesto zajedništva, priča nudi brendirani spas – ironičan odgovor na otuđenost koju sam sustav proizvodi. Na kraju je Prutimir spašen, ali ne zahvaljujući vrijednostima koje Božić navodno slavi, već zahvaljujući marketinškom konstruktu. Prutimira ne spašava zajednica, prijatelj ili iskrena ljudska briga, već Djed Mraz – figura koja je odavno izgubila duhovnu dimenziju i postala ikona kapitalističkog potrošačkog mentaliteta. U tom paradoksu leži poruka – možda nas ne spašava dobrota, nego brend.
Željka Pintar
