Visokocivilizirani svijet s punim je pravom mnogima dao za pravo da imaju pravo i time je u potpunosti bio u pravu pa komu pravo komu krivo. Zvuči kao vježba frazema u 8. razredu. Srećom, ovdje nas, pravdi za volju, zanimaju samo prava čitatelja. O da, i čitatelj ima svoja prava, koja nisu za bacit. Njih je u knjizi Od korica do korica (Uvod u čitanje i tajne lektire) francuski književnik i prof. književnosti Daniel Pennac ispisao crno na bijelo.
- Pravo da ne čitamo.
Mnogi se ljudi koriste tim pravom, čak i oni koji su visokoobrazovani, „istaknutiji“ koji imaju biblioteke koje obaraju s nogu. „Usprkos našem ugledu, između dobre knjige i lošega televizijskog filma ovaj drugi će prevagnuti češće no što bismo željeli priznati.“ Dakle, iako neki ljudi ne čitaju i dalje se volimo družiti s njima. To što ne čitaju ne znači da ćemo ih manje posjećivati ili imati o njima loše mišljenje. Naprotiv, poštujemo njihovu slobodu da, jednostavno, ne čitaju.
- Pravo da preskačemo stranice.
Razlog zašto preskačemo stranice tiče se samo nas (čitatelja) i knjige. Nitko nema pravo pozivati nas na red i zahtijevati da čitamo svaku stranicu od početka do kraja, od korica do korica. „Ako žele čitati Moby Dicka, a Melvilleovi ih opisi opreme i načina lova na kitove obeshrabruju, neka ne odustanu od čitanja. Neka preskaču stranice, samo neka ne odustanu od čitanja. Neka preskaču, samo neka preskaču stranice da bi slijedili Ahaba ne brinući se za ostalo, kao što i on slijedi svoj bijeli smisao života i smrti!“
- Pravo da ne dovršimo knjigu.
„ – Zar je mo-o-o-o-guće da netko ne voli Stendh-a-a-a-la? Moguće je.“ Bezbroj je razloga da ne pročitamo roman do kraja (od osjećaja već pročitanoga, načina pisanja od kojeg se ježimo do boli koju nam uzrokuje pokvareni zub). Posve je legitimno odložiti knjigu koju iz bilo kojeg razloga ne možemo čitati, vratiti je u knjižnicu s neodređenom nakanom da ju jednoga dana pročitamo ili možda ne pročitavamo.
- Pravo da ponovno čitamo.
Ponovno čitati istu knjigu možemo bez nekog posebnoga razloga: radi uživanja u ponavljanju, radosti ponovnog susreta s opisanim likovima, mjestima i situacijama ili kao djeca da bismo se očarali uvijek istim.
- Pravo da čitamo bilo što.
Da, treba reći na glas: ima dobrih i ima loših romana. Loše romane proizvodi tzv. „industrijska književnost“ koja izbacuje stereotipe na vrpci, trguje našim osjećajima i snažnim uzbuđenjima i tako uspavljuje našu znatiželju. Češće se na našem putu nađu loši romani i jedno vrijeme istovremeno čitamo i dobre i loše romane. „I ne odustajemo preko noći od dječjih knjiga. Sve se miješa.“ No jednoga će nas dana naše želje potaknuti da čitamo samo dobre romane. „Hoćemo pisce, hoćemo stil; svršeno je s prijateljima u igri, sad tražimo životne suputnike.“
- Pravo na zanos.
Pravo na zanos „jest trenutačno i isključivo zadovoljenje naših osjeta: mašta buja, živci titraju, srce se zanosi, adrenalin štrca, poistovjećivanje djeluje na sve strane, a mozak (u trenu) daje rog (svakodnevicu) za svijeću (sanjarenja)…“
- Pravo da čitamo bilo gdje.
Imamo pravo čitati gdje god nas je volja: od specijaliziranih prostora za čitanje do toaleta. Na vlastitom vjenčanju?
- Pravo da pabirčimo.
„To je dopuštenje da dohvatimo bilo koji svezak iz naše biblioteke, da ga otvorimo na bilo kojoj stranici i da se u nju udubimo za trenutak jer raspolažemo samo tim trenutkom.“
- Pravo da čitamo naglas.
Treba oživjeti čitanje naglas. „Zar više nemamo pravo ustima izgovoriti riječi prije nego što ih strpamo u glave? Nema više ni uha? Ni glazbe? Ni sline? Ni okusa riječi?“ „Nijemi tekstovi za duhovne čistunce.“ „Čovjek koji čita živom riječju potpuno se razotkriva.“
- Pravo na šutnju.
Knjiga ne pruža nikakvo konačno objašnjenje čovjekove sudbine, „ali plete zgusnutu mrežu suučesništva između njega i života. Sićušni i tajni dogovori koji izražavaju paradoksalnu radost postojanja, zato što zapravo razjašnjavaju tragičnu besmislenost života. Tako da su razlozi zašto čitamo isto tako neobični kao i razlozi zašto postojimo. I nitko nije ovlašten zahtijevati od nas da mu podnesemo račun o našoj najdubljoj nutrini.“ Dakle, nitko nas nema pravo pitati što mislimo o knjizi koju samo pročitali ili, nedajbože, što mislimo da je pisac želio reći.
Gospodine Pennac, hvala!
Sve o knjigama
(*Svi citati iz: D. Pennac: Od korica do korica, Uvod u čitanje i tajne lektire, Irida, 1996.)
