Kućna knjižnica – relikt ili odskočna daska?

Imati police pune knjiga od zida do zida, od poda do stropa, uredno nanizane s onim pomičnim lojtricama i mekanom foteljom ili otomanom smaragdno zelene boje, na tepihu od prave vune u koji ti stopala propadaju, uz pucketanje vatrice u kaminu dok vani lagano sniježi – nedostaje li što? A da, simpatična šalica iz koje se diže para omiljenoga napitka. Da, da, malo sutra! Ipak, iako stereotipna, slika je to draga našoj mašti koje se nećemo lako odreći. (I ne trebamo.)

Treba li imati kućnu knjižnicu?

Da, treba.

Brojna istraživanja ukazuju na pozitive rezultate u djece koja su odrastala okružena knjigama. Sigurno, nije to nikakav garancija da će nam djeca biti bolja, jer mnogi su od nas odrasli u kućama bez knjiga pa eto što nam fali – završili i fakultete, stekli doktorate. No svakako, koliko je moguće trebali bismo imati kućnu knjižnicu. Kao što imamo kućnu apoteku za najnužniju pomoć: paracetamol, flaster, pastile za grlo, gastale…  Knjige utječu na našu unutrašnjost, na naš duh i dušu, emocije, bitak. Ne trebamo mahnito kupovati knjige i puniti police i na taj način utjecati na svoje emocije svaki put kada trebamo brisati prašinu s njih ili kada ne možemo pronaći knjigu a znamo da je tu negdje. Neke knjige nije vrijedno kupiti.  

Zašto je važna kućna knjižnica?

Jer gradi okruženje za nastanak novog čitatelja. Velika je vjerojatnost da će se dijete početi zanimati za knjige i čitanje ako je okruženo knjigama. Naravno, prilagođeno njegovoj dobi i interesima. Knjige sugeriraju čitanje. Dakle, trebamo osigurati police od poda do stropa i od zida do zida – čvrste strukture koje drže sve knjige – to smo mi roditelji koji smo uzori svojoj djeci i koji svojim aktivnostima potičemo razvoj pismenost kod svoje djece a koja se razvija od rođenja i preduvjet je daljeg obrazovanja i životnog uspjeha. Trebamo osigurati knjige koje su u skladu s dobi i interesima djeteta. Trebamo pustiti dijete da smo bira knjige: to podrazumijeva knjige s iritantnim zvukovima ispaljivanja Spidermanove mreže ili uzlijetanja aviona. Ponekad ćemo morati i stisnuti zube kada uzmu knjige čiji je humor temeljen na sluzi i kakici. Zato su tu lojtrice koje će dovesti dijete i do „ozbiljnijih knjiga“ u kojima će otkriti da su književnici već više puta i iz različitih kutova „obradili“ teme koje ga zaokupljaju. Pomalo će i oni početi otkrivati toplinu i zavodljivost vatrice čitanja koja  teško da će se ugasiti ako je na vrijeme zapaljena jer  ne mogu se poništiti brojne dobrobiti čitanja od najranije dobi. Trebamo biti svjesni da čitanje utječe na cjelokupan djetetov razvoj, na razvoj govora, imaginacije, komunikacije, obogaćuje njihov rječnik, potiče kritičko mišljenje, sudjeluju u stvaranju slike o sebi, svojih osjećaja. Dokazano je da djeca kojima se čita i s kojima se razgovara imaju razvijenija područja mozga odgovorna za čitateljske i govorne sposobnosti, u odnosu na onu djecu s kojima se ne radi.

Jer nam kućna knjižnica pomaže u odgoju djece a da ništa ne kažemo. Naš primjer i naš način života moraju biti u skladu s onim što govorimo djetetu, kako očekujemo da se ponaša, koje navike da usvoji: (odgojna) teorija i (životna) praksa u suradnji. To vrijedi i za čitanje. Dijete uočava koji status ima knjiga u našem domu.  Naš dom ogledalo je naših životnih vrijednosti.

Jer djeca, imajući na raspolaganju kućnu knjižnicu, imaju na dohvat ruke svjetove koje im ni jedan ekran ne može pružiti. Ekran ubija maštu. Ekran daje jednu dimenziju. Isporučuje ono kako je redatelj nešto zamislio. Knjiga trenira dječju maštu te je ono samo aktivno oslikavajući svijet opisan u knjizi (razvija se sposobnost imaginacije).

Jer se u kućnoj knjižnici nalaze knjige koje su njihove. Koliko se god trudili da djecu potaknemo na dijeljenje s drugima i velikodušnost, to je ponekada nemoguća misija jer „to je moje“ je normalna faza razvoja. Puno im znači da imaju svoje knjige, a posebno im se sviđa ako na knjigama piše njihovo ime ili ako su oni glavni junaci.  Također, kada budu školarci ima nešto u tome da lektiru nađu baš u svojoj kućnoj knjižnicu a ne u gradskoj ili školskoj.

Jer u slučaju bilo kakve nevolje (pandemije, potresa, nestanka struje, bolesti) imate na raspolaganju svoju knjižnicu. A budući da smo to živjeli, znamo dobro što to znači.

Ne budi hrčak! Budi knjiški moljac!*

Ne budite sentimentalni, neka knjižnica raste s vašom djecom, poklonite knjige koje su prerasli i one s kojima nisu povezani a koje sada samo skupljaju prašinu. Neka knjige putuju i  sudjeluju u stvaranju novih čitatelja i sretnih ljudi.

Kako birati knjige za svoju kućnu knjižnicu?

Kao odgovor na to pitanje, prenosimo piščev citat:

„Birajte knjige kao što birate prijatelje. Čovjek u svoju kuću ne zove svakoga koga sretne na ulici, a pogotovo ako mu je nepoznat, nego ljude najprije upozna, vidi kakvi su, pa koje zavoli, s njima se druži. Tako i vi, ne gurajte u svoju kućnu knjižnicu svaku knjigu koja vam se nađe u rukama. Najprije se o njoj raspitajte kod osoba kojima vjerujete. Ako zaključite da je vrijedno za nju utrošiti vrijeme, tada je pročitajte pa ukoliko vam je draga i prirasla srcu, tek tada je odložite na posebnu policu. Onda će vas veseliti svaki pogled na vašu biblioteku kao što raduje susret s dragim prijateljima i svojim ćete se knjigama ponositi. Možda ih neće biti puno, u početku tek dvije ili tri, ali će biti dragocjene. Puno je kamenja na cesti, a rijetki su biseri. Vi birajte bisere. Neka vas pri tome vodi ono što je lijepo i dobro. Ali ni školske knjige i one važne za vašu struku i vaš posao, enciklopedije i rječnike… ne odbacujte olako. Sjetite se da u vašoj blizini žive ljudi (vatrogasci, pekari liječnici itd.) s kojima, doduše, nije nužno da budete bliski, ali od kojih možete puno naučiti ili su vam drugačije neophodni i korisni. I njih je mudro imati uza se. No, knjige “za dušu” neka ipak budu na posebnoj polici jer s njima ćete rasti i cvjetati iznutra, one će, zajedno sa svim drugim ljubavima koje vas okružuju, graditi vaš unutrašnji svijet.“ (Božidar Prosenjak, Knjige u Dodatak za radoznale, 2018. Alfa, str. 67.)

                                                                                                                                                            Sve o knjigama

* I to onakav kakvim ga opisuje Pavao Pavičić: Moljac u vremenu i prostoru, Vijenac 247/2003.

Nedavno objavljeno

Čitaj mi opet i opet i opet i opet i opet i opet….

Čitaj mi opet i opet i opet i opet i opet i opet….

Svakom je roditelju drago kada dijete pokaže interes za knjige i kada na malom licu može vidjeti osjećaj sreće, uzbuđenje, zainteresiranosti dok mu čita priču. Nije mu teško istu priči pročitati ni dva, ni tri ni pet puta zaredom, ali kada već i roditelj i dijete i...

Knjigu pod bor

Knjigu pod bor

Već sredinom listopada police trgovina počele su se puniti božićnim asortimanom. Koliko god voljeli božićne blagdane i „najčarobniji“ mjesec u godini, za mnoge je to bilo pomalo šokantno i prerano da bi razmišljali o božićnim ukrasima, lampicama i božićnim motivima....