Zbirka pjesama nastalih između 1920. i 2003. Prvi put tiskana 1960. Svaka je pjesma označena gdje je i kada nastala. Cjeline: Romon mladog izvora; Golubovi, sirotinja i ja; Dani djetinjstva; Večernja rumen; Gost u Vučedolu; Haiku. Dodatak: Tadijanovićeva tumačenja nastanka nekih pjesama i rječnik.
Kako je nastala pjesma Visoka žuta žita:
„Polazeći sedmi razred gimnazije u Brodu, stanovao sam kod graditelja Holuba kao instruktor njegove djece, dvaju sinova i kćeri; osim ovih troje instruirao sam još tri đaka, među kojima i svog brata Đuru. Svi su oni, na kraju godine, ‘prošli’; ‘pao’ sam jedino ja, dobivši ‘popravak’ iz kemije i matematike. Bilo je to u lipnju 1923. Po svršetku školske godine vratio sam se, preko ferija, kući u Rastušje i donio u džepu dva ‘druga reda’.
Treba li da kažem kako me dočekao moj otac?
Te sam godine, u svojoj osamnaestoj, napisao više pjesama nego u bilo kojoj drugoj: 45. Među njima je i pjesma Visoka žuta žita, a o njoj hoću da govorim, potaknut željom prijatelja. Kod kuće sam ustajao rano, u četiri sata, prije sunca, da konje odvedem na pašu, na mekot (zemlja na brdu kod Svetog Vida). Čim bih se digao, otišao bih na potok da se umijem: još mi je u uhu njegov žubor, a u oku bistrina i zelenilo. A odmah kraj potoka, u Luki, dozrijevalo je žito. Moj je pogled, veseo, mlad, milovao klasje, na ljetnom povjetarcu; ono se prigibalo k zemlji i čuo se njihov šapat, u rosi. I tako — u sobici, gdje su bile i moje knjige, gdje sam učio — napisah pjesmu Visoka žuta žita 4. srpnja 1923. Napisao sam je jer sam je morao napisati, ne sluteći da će ona, kasnije, medu mojim pjesmama zauzeti istaknuto mjesto, i da ću o njoj govoriti 45 punih godina poslije njenog nastanka! Znam, znam: njen život nimalo ne ovisi o mom pripovijedanju; ona živi sama po sebi, otrgnuta već davno od mene, jednako noseći moje ime.
A kako je u ovu pjesmu ušao zlatan sat?
Nakon trogodišnjeg boravka u Beču, gdje je kao vojni obveznik radio u tvornici municije, vratio se moj otac kući u jesen 1918. i sobom donio mali švicarski zlatni sat: poklonio ga je meni na trinaesti moj rođendan. (Nosio sam ga uza se u gimnaziji, na sveučilištu i u kasnijim godinama; sada se on »odmara« u mom pisaćem stolu!) Koliko sam puta, za vrijeme obuke, ili ispitivanja, pogledavao na ovaj sat: hoće li školsko zvono uskoro zazvoniti? Sat je neumorno kucao u dosluhu s mojim srcem, i u gradu i u selu, pa se tako smjestio i u pjesmu Visoka žuta žita, gdje kuca i danas kao onoga ljeta, u Rastušju.
Zagreb, 29. ožujka 1969.”