Većina bi roditelja htjela da njihova djeca vole čitanje i knjige. S mješavinom tuge i zavisti slušamo kako susjedin mali voli čitati i kako je već pročitao pola kvartovske knjižnice te je nekoliko puta za redom bio proglašen najčitateljem godine. Eh, kad bi tako i naše dijete.
Zašto djeca ne čitaju
U razgovoru s djecom kao najčešći uzroci nečitanja navedeni su:
– čitanje je obveza (dakle, u startu NE, NEĆU, NE ŽELIM)
– čitanje je dosadno (da, ima stvarno jakoooo dosadnih knjiga koje su baš određene da ih svako dijete treba i mora pročitati)
– čitanje dugo traje (da i to je točno, čitanje je proces, a instant-generacija je navikla odmah doći do informacija, ne možeš skrolati papirnatu knjigu)
– poteškoće s čitanjem (potrebno je puno strpljenja, ljubavi i upornosti da se prevladaju poteškoće s čitanjem a da kod djece ne stvorimo otpor prema čitanju).
Kako roditelji mogu pomoći u oblikovanju čitalačkih navika
1. Jabuka ne pada daleko od stabla
Da, moguće je da roditelji koji nikada nisu viđeni s knjigom u ruci, imaju dijete koje voli čitati. Moguće je i da roditelji koji redovito čitaju imaju dijete kojem je čitanje noćna mora na kvadrat. Ali najčešće je da čitajući roditelji imaju čitajuću djecu jer djeca u mnogočemu i svjesno i nesvjesno oponašaju svoje roditelje i zato, po onome što je Aristotel nazvao mimesis, potrudite se da od prvoga dana budete viđeni s knjigom u ruci udobno zavaljeni u vrtnoj ležaljci u poluhladu dok vjetrić lagano puše i održava vaš sok ugodno rashlađenim, tu i tamo od srca se nasmijte.
2. Drvo se savija dok je mlado. Čitatelj se oblikuje od malena.
Činjenica potvrđena u mnogim studijama je da djeci treba čitati takoreći od rođenja (a neki to čine i dok je beba u trbuhu, pjevaju joj pjesme, recitiraju poeziju ili samo govore što trenutačno rade). Bebe vole slušati mamin glas. Mala djeca obožavaju da im roditelji čitaju i imaju od toga višestruku korist. To su priče prilagođene njihovu uzrastu i interesima u kojima prstićima mogu pokazivati gdje je oblak, oponašati glasanje psa ili otvarati prozorčić u kojem je sakriven automobil koji kaže tu-tu. Sve to gradi novoga čitatelja.
3. Opsadno knjigostanje
Okružite djecu knjigama. Ležerno ostavite knjigu na stepenicama kojima se penju u svoju sobu, na stoliću u dnevnom boravku, u kupaonici (koja se mnogo puta dokazala kao strateško mjesto u poticanju čitanja), pokraj njihova kreveta, autosjedalice… Ako su im knjige dostupne, veća je vjerojatnost da će ih uzeti u ruke i početi listati. A o privlačnosti današnjih naslovnica knjiga sve znaju izdavači koji se i više nego trude da knjigu sudimo po koricama. Davno su prošla vremena kada su dječje knjige imale tri crteža i bile napisane od margine do margine. Naravno da nije potrebno kupovati brda knjiga jer djeca brzo rastu i mijenjaju interese. Sva sreća postoje knjižnice, prijatelji, sajmovi, rođendani…
4. Priključite ih na knjigoizvor
Dječji odjel knjižnice djeci su jako zanimljivi. Mali stolci i stolovi, spremnici knjiga nadohvat ruke, šareni panoi, izložene dječje rukotvorine, igračke… Pustite djecu da sama izaberu knjigu koja im se sviđa, a koju možete početi čitati već u knjižnici šćućureni na malim stolcima ili na tepihu signalizirajući djetetu da je knjižnica dobro, ugodno, prijateljsko mjesto. Ako su djeca veća, možete ih ohrabriti da pitaju knjižničara koju bi im knjigu preporučio. U knjižnicama se često održavaju kazališne predstave, igrokazi, gostovanja pisaca ili se organiziraju razne igraonice i radionice – sve to pomaže djeci da zavole knjige i uvjere se da knjižnice ne služe isključivo da se u njima posuđuje (strašna) lektira. Mnoge knjižnice omogućuju besplatne upise za djecu.
5. Vrijeme za čitanje = vrijeme za opuštanje
Vjerojatno ni mi ne bismo obavili ni pola poslova koje bismo htjeli da ih nismo isplanirali. Ponekad je velika pomoć u stjecanju rutine čitanja u određivanju vremena za čitanje. Npr. svaki dan (za početak) od 17 do 17.15 čitamo (svi u kući). Uz ugašene ekrane. Ili čitamo prije spavanja. Mogućnosti su široke. Djeca mogu čitati sama ili im možete čitati. Jer čak i kad djeca znaju čitati, vole da im roditelji čitaju. Možete mijenjati glasove, oponašati zvukove, raditi grimase. Poslije možete razgovarati o pročitanome: kako im se sviđa, što misle o postupcima likova, kako bi oni postupili, što misle da će se dalje dogoditi. Ali sve s mjerom, ako nema zainteresiranih sugovornika bolje ne forsirati. Ili možete izvaliti osebujni (nemoguć) nastavak priče pa možda izazovete reakciju.
6. Budite širokih vidika u odabiru knjiga za djecu
Često roditelji u najboljoj namjeri nude svojoj djeci neku super knjigu, a djeci je ta knjiga ili grozna ili još nisu dovoljno zrela da je u potpunosti razumiju pa im je dosadna. Možda se sjećate kada ste čitali Galeba Jonathana Livingstona da vam je malo toga bilo jasno a profesorica je s entuzijazmom tumačila o galebu koji nije zadovoljan običnim životom koji diktiraju zakoni jata simbolizirajući pojedinca koji teži za višim ciljevima. Pokušajte ga pročitati sada. Doživljaj će bili puno drugačiji. Doći će vrijeme kada će vaše dijete čitati i Priče iz davnine ili odlične romane Ante Gardaša, ali možda mu sada treba neka njemu slađa hrana kao Gregov dnevnik ili Kuharica za princeze ili Tom Gates ili Garfield. Važno je da kada im otključavamo vrata pisane riječi da to bude njihovim ključem. Kada shvatimo kakve im se knjige sviđaju, možemo im i nuditi takve knjige. A poslije će i oni sami širiti svoje vidike i pomalo biti sve snažniji da se uhvate i u koštac sa zahtjevnijim sadržajima i književnoumjetnički kaloričnijim knjigama.
Zaključak
U poticanje djece na čitanje treba uložiti trud, strpljenje, upornost. A osobito je teško nakon radnog dana, zadaća, treninga i kućanskih obveza naći vremena još i za čitanje. No ulažete u njihovu budućnost. Razvijene čitateljske navike povezane su s boljim obrazovnim i životnim uspjehom. Ne odustajte pa čak kada ste uvjereni da imate okorjelog nečitatelja – ima nade, riječ je o tome da vaše dijete još nije našlo svoju knjigu.
Sve o knjigama
