Dnevnička proza. Dvanaestogodišnjakinja Cvijeta živi s roditeljima u Osijeku. Godina je 1991. Cvijeta zapisuje svoja razmišljanja i događaje, razgovore s roditeljima i prijateljicama, prepisuje članke iz novine i zapisuje pjesme koje čuje na radiju. Ratno stanje opisano iz perspektive djevojčice od 12 godina koja ponekad ne razumije što se oko nje događa, ali je duboku svjesna da joj je rat oduzeo bezbrižnost, prijatelje, djetinjstvo, normalan život, te da se boji, da osjeća tjeskobu, bespomoćnost. Roman ima trodijelnu strukturu: Moja tata spava s anđelima (Cvijeta na početku rata živi u Osijeku), Sto pinkafeldskih dana (roditelji je šalju u Austriju), Mir, ali rat (povratak u još uvijek ratni Osijek).
Roman je više puta bio tema prigovora u vezi sa spominjanjem pjesama Čavoglave i Jure i Bobana, te rečenica „Croatia i za dom spremni“, „Uvijek za dom spremni“, „Mi smo spremni, Poglavniče“, ali i negativne karakterizacije likova Srba.
Neprimjereno progovara o dječjoj seksualnosti. Mogao bi se obraditi roman koji bolje progovara o Domoviskome ratu ili neprimjerene dijelove ovoga roman objasniti djeci.
