Roman u kojem glavnom liku Jozef K. dvojica neznanaca ulaze u sobu te mu umjesto doručka koji je Jozef K. očekivao serviraju vijest da je uhićen. Sudski službenici ne znaju ništa o tome zašto je Jozef K. uhićen. No znaju da i dalje Jozef K. može dolaziti na posao. Uskoro telefonski biva obaviješten da je saslušanje u nedjelju, da i dalje može neometano dolaziti na posao bankovnoga službenika, određenoj adresi u vrlo siromašnoj gradskoj četvrti. Budući da mu je nije rečeno vrijeme saslušanja, Jozef K. odluči doci u 9 sati. Nije mu rečeni ni broj sobe ni kat. Te on ide od stana do stana hineći da traži stolara Lanza. Konačno na posljednjem katu, na tavanu kuće, ušavši u stan u kojem jje mlada žene prala rublje i prošavši kroz sirotinjsku kuhinju dolazi do sudnice. Iživciran reakcijom publike na njegove riječi, napušta sudnicu što nije dobro prihvaćeno budući da može izgubiti povlasticu da bude saslušan. Do kraja romana Jozef K. nije saznao za što je uhićen i za što mu se sudi, iako su svi likovi koje susreće i njegov stric čuli za njegov slučaj i dobro znaju o čemu se redi. Na kraju uoči njegova 31. rođendana dolaze dvojica gospodina odjevenih u crno u njegov stan te ga bez Jozefova opiranja odvode u kamenolom izvan grada u ubijaju ga. „’Kao pseto!” bile su mu zadnje riječi i činilo mu se kao da će ga sramota nadživjeti.“ Apsurdi, nerealni događaji, likovi se pojavljuju u prostorima kojima ne pripadaju, ozbiljne državne institucije na tavanima zgrada u kojima živi sirotinja, likovi s fizičkim manama, mali, skučeni, zagušljivi i prenatrpani prostori kao izraz skučenosti pojedinca i njegove egzistencije
Nije riječ samo o sudskom procesu koji se vodi protiv Jozefa K. već i o njegovu osobnom, životnom procesu. Radnja romana počinje na njegov rođendan i završava godinu poslije, uoči njegova 31. rođendana. Na početku romana on je bankovni službenik, sa svojim ustaljenim životnim navikama (doručkuje u točno određeno vrijeme, na jutro uhićenja doručak kasni), sklon ljubavnim aferama, na početku uvjeren u svoju nevinost. Kako roman teče sve je više uvjeren da je kriv, ne može više obavljati svoj posao, sve je rastreseniji, sve izoliraniji od društva, pokušaji ljubavnih veza propadaju, izgubljen, nemoćan, svi njegovi pokušaji su suvišni i uzaludni, njegov se lik rastače na svim razinama. Posljednja scena je u takoreći praznom prostoru, u pustom i napuštenom kamenolomu s jednostavnim bojama (bijeli kamen, crna odjeća, crvena krv). Možda je Jozef K. tek sad počeo živjeti. Možda je tim činom okončao proces vlastite savjesti i svoje unutrašnjosti koja je tek sada počele živjeti. Kafkina djela nude veliki broj interpretacija, izrazito su slojevita. On nikada nije dao nikakav književni ključ, štoviše naložio je prijatelju da sva njegova djela spali.
