Roman prati događaje u zagrebačkoj obitelji (otac, majka, četvero djece, baka) čije je jedno od djece, Vlatka, ovisnica o drogama. Roman je ispripovijedan iz perspektive Vlatkine mlađe sestre, 13-godišnjakinje. Namjera je romana ukazati da Vlatkina ovisnost utječe na sve članove obitelji. Pripovjedni subjekt izrazito je zreo i formiran u odnosu na svoje godine pa se teško distancirati od misli da je to autoričin glas kojim iznosi svoja uvjerenja, probleme, poglede na svijet, traume, humor….
Ono na što bi trebalo obratiti pažnju u razgovoru o pročitanome s djecom su dijelovi romana koji su uvredljivi i osuđujući. Npr. „Sutradan sam pitala baku pa mi je ona pojasnila kako osim igle ima i drugih načina na koji se budale drogiraju“. Roditelji gotovo cijeli roman vrijeđaju djecu, govoreći im majmune i ponižavajući ih (npr. mama kaže kćeri: „Tvoju genijalnost još nismo uspjeli otkriti… ako se izuzme pohlepa za novcem, ali u tome, vjeruj mi, nisi nimalo jedinstvena. Možeš misliti kako svijet jedva čeka još jednu takvu.“). Svoju sestru Vlatku nazivaju glupačom, svinjom, glupom prasicom, prokletom idiotkinjom. Također, izrazi tolerantnosti koji su prisutni u govorima o rasama i načinima na koji ljude žive nestaju kada se radi o vjerskoj opredijeljenosti.
