Snijeg u Splitu

Zbirka 20 priča iz piščeva djetinjstva u Splitu. U grad, nakon 2. svjetskog rata, doseljava siromašno stanovništvo Dalmatinske zagore u potrazi za poslom i boljim životom. Starosjedioci ih nazivaju Vlaji. Matkovi, piščevi, roditelji među prvima su doselili u Split tako da se on rodio u Splitu. Tu je upoznao Vijeku, s kojim prijateljuje i danas. O tome govori prva priča (Priča o smetlaru ili kako sam se sprijateljio s Vjekom). Žuti, Vjeko, Čočo, Matko glavni su likovi koji dane provode u dječjim aktivnostima: igraju nogomet, bore se s Toćanima (dječacima koji su živjeli u ruševnim kućama u kojima nije bilo vode pa su po vodu dolazili na javnu crpku pa su tako i dobili ime), spašavaju ranjene i izgubljene pse, voze se na karetima, zbog ljubavi i ponosa poduzimaju sulude podvige, uzgajaju golubove, izrađuju štitove i oružja za rat s Toćanima, stolne telefone (od kutija i špage pa rade samo ako su sugovornici dovoljno blizu). Ponekad za svoje nepodopštine dobiju batine od roditelja. Matko s bratom Joškom (karikaturist, autor animiranih filmova, ilustrator ove knjige) i roditeljima živi u malom stanu u potkrovlju zgrade, žive skromno i siromašno kao i većina obitelji koje poznaju. Većina djece nema svoju sobu (niti misle da bi je trebala imati), nemaju hladnjak, ni peć u sobi, samo u kuhinji, do lijekova se teško dolazi, Matkov tata radi dva posla, a mama je prodavala upaljače što je tada bilo zabranjeno, jer se nadala da će tako što zaraditi za obitelj, skromno se jede, oblači, ipak Matko svoje djetinjstvo pamti kao sretno: „Meni je ipak bilo jako lijepo: nikad nisam bio gladan (čak su me tjerali da jedem), do odjeće mi nije bilo stalo jer u novoj odjeći ionako nisam smio igrati nogomet, a to što u školi misle da sam siromašan nije mi smetalo jer su i drugi bili siromašni. Nas siromašnih bilo je mnogo više nego bogatih. A bogata se djeca nisu zbog svoga bogatstva pravila važna niti su se nama siromašnima rugala. Sve bi bilo u redu da tata i mama nisu toliko patili zbog siromaštva.“