Priča bez kraja

Bježeći pred dječacima koji su ga zlostavljali Bastian (debeo dječak, pomalo izgubljen, po procjeni svojih vršnjaka neuspješan i nezanimljiv, majka mu je umrla, otac tuguje za majkom, otuđuje se od sina) ulazi u antikvarijat u kojem će pronaći knjigu koja će mu promijeniti život. Vlasnik antikvarijata upozorava ga da je ta knjiga opasna i da je ne može svatko čitati. Bastian je iskoristio trenutak kada je ostao sam u antikvarijatu i ukrao knjigu na čijim je koricama slika dviju zmija koje jedna drugoj grizu rep. Sakriva se na školski tavan i počinje čitati o zemlji Fantaziji kojoj prijeti opasnost – pomalo nestaje, njome se širi Ništavilo; spasiti se može jedino ako dječje dijete nadjene novo ime vladarici Fantazije Dječjoj Carici. Bastian dospijeva u Fantaziju. To je zemlja u kojoj žive neobična bića, stvarnosti, pejzaži, svjetovi. No Bastian se kao spasioc Fantazije ubrzo uzoholi, njegove se želje razmašu (u skladu s natpisom na medaljonu koji mu je dala Dječja Carica: RADI ŠTO HOĆEŠ), pa misleći da čini dobro, čini zlo. Budući da ima sve više želja, sve više gubi sjećanje koje mu je nužno da bi se opet vratio u ljudski svijet. Na kraju zaboravlja i svoje ime. Da bi se vratio u ljudski svijet treba otkriti svoju temeljnu želju – što to on zapravo želi. Na kraju i uspijeva: želi voljeti druge te se pomoću Žive vode kroz koju prolazi vraća na školski tavan. „Obuzet čuđenjem i tugom, spoznao je da nije kadar nikoga voljeti. Ipak je ta želja bivala sve jača i jača.“ „Tvoja je prava volja da voliš nekoga.“ „Ali zašto ja to ne mogu?“ „Moći ćeš tek kada se napiješ Vode života i nećeš se moći vratiti u svoj svijet a da je i drugima ne poneseš.“