Pinokio

Giuseppe je bio stari stolar koji nije imao djece. Napravio je drvenu lutku Pinokija, za kojeg je poželio da bude pravi dječak. Dobra plava vila te je noći došla u njegovu radionicu i oživjela je lutku. Stavila je svoj drveni štapić na Pinokija i rekla: “Mala drvena lutkice probudi se, dajem ti dar života.” Tog se trena lutak probudio. Vila mu je rekla da ako će biti hrabar i iskren da će jednog dana postati pravi dječak. U rasuđivanju između dobra i zla pomoći mu je trebao Cvrčak. Sljedećeg je dana Giuseppe poslao svog drvenog dječaka u školu, no Pinokio tamo nikad nije stigao. Na putu do škole ga je, još jedan lutak Zloćko, namamio da pođe s njim i zanemari školu. Pinokio se tu cijelu noć zabavljao i plesao na sceni s ostalim lutkama. Kada je zabava bila gotova, Zloćko ga je zaključao u kavez kako Pinokio ne bi mogao pobjeći. U pomoć mu je stigla plava vila, koja je tražila objašnjenje zašto nije taj dan otišao u školu. Pinokio je počeo lagati, rekavši kako je na putu do škole bio otet. Što je više lagao, to mu se njegov nos više povećavao. Plava vila je taj put sažalila, oslobodila ga iz kaveza i napomenula kako joj je to zadnji put da pomaže, te da “dječak koji ne želi biti dobar može biti i od drveta.” Pinokio nije poslušao plavu vilu, te je idućeg dana opet učinio nepodopštinu. Sreo je čovjeka koji je vozio kočiju punu dječaka. On je pozvao Pinokija da im se pridruži na Otok Sreće. Cijelog tog dana Pinokio se zabavljao i jeo slatkiše na Otoku Sreće s dječacima, sve dok nije stigao golub pismonoša s porukom. Giuseppe je, shvativši da Pinokija opet nema, krenuo na more u potragu za njim. Na moru ga je progutao veliki kit. Pinokio je našao kita, ali je on i njega progutao. Kako bi izašli iz kitove utrobe, Giuseppe i Pinokio su zapalili vatru i tako natjerali kita da kihne. Vrativši se kući, Giuseppe reče Pinokiju: “Dragi moj Pinokio, ti si riskirao svoj život da bi spasao moj!” U tome se trenutku pojavila plava vila i nagradila Pinokija za njegovu hrabrost. Pinokio je postao pravi dječak.