Svašta u mojoj glavi

Devetogodišnji dječak Zvonimir odluči pisati memoare jer svi veliki ljudi pišu memoare a i da bi njihovom prodajom zaradio za liječenje svoje simpatije Dubravke kojoj treba operacija srca. On je dijete učitelja i stanuje u istoj zgradi u kojoj i ide u školu. Ludo je zaljubljen u Dubravku, dječje naivan, u društveno prezrenima nalazi kvalitetu i pozitivne karakteristike, spreman na avanturu i akciju (što se njegovim roditeljima ne sviđa i ocjenjuju da su negdje pogriješili u njegovu odgoju jer ga privlače samo „najnegativniji ljudi i najnegativniji poslovi“). Godina je 1964., selo Omorina pa je u romanu oslikana društvena, politička, gospodarska i tehnološka stvarnost a sve promatrano očima devetogodišnjaka (komunizam, dolazak struje u selo, prvi televizori, sladoled, bicikl s gumama s punjenjem, jedan auto u selo i to fićo, mala plaća učitelja, slavljenje Božića tajno, nepismenost stanovništva, najbolji liječnici su u Zagrebu, emancipacija žena…). Romanom se provlače motivi: spolnosti, alkoholizma, pretilosti, piromana, pokušaja samoubojstva, preljuba, obiteljskog nasilja, prostitucije koji iz Zvonimirovih usta dobivaju notu humora i tragikomičnog. Ipak, knjiga je primjerenija i zabavnija starijim čitateljima.