Autorica romana je nekrštena agnostičarka kojoj je sveta Margareta Marija Alacoque pretkinja. Dvije žene istoga obiteljskog stabla dijeli 400 godina. Rezultat autofikcije milenijalne agnostičarke je, najjednostavnije rečeno, neobično štivo. Ova sveučilišna profesorica, predavačica dječje književnosti, bavi se sociologijom djetinjstva, pismenosti i književnog prevođenja, autorica dječjih romana, radikalna feministkinja, ekologinja i vegetarijanka koja se pred svojim prijateljima i akademskom zajednicom srami knjige koju piše, jer najgore je da te proglase ultrakatolikom.
Bori se protiv vlastite profesionalne navike da u svemu traži skriveni smisao, potisnutu ideologiju ili psihološku pukotinu. Pokušava se oduprijeti potrebi da svetičinu životu pristupi kao diskursu koji treba dekonstruirati. Ne želi sveticu pretvoriti u još jednu „neshvaćenu ženu”, „histeričnu mističarku” ili „žrtvu društvenih ograničenja”, niti je želi instrumentalizirati za ciljeve koji su njoj bliski i uklopiti je u moderne intelektualne trendove. Umjesto toga, pokušava joj pristupiti s nečim što joj je najteže: otvorenim srcem i bez unaprijed pripremljene teorijske mreže. Zbog nedostatka teološkog znanja i slabijeg poznavanja temeljnih osnova katoličanstva tekst na trenutke izaziva čuđenje čitatelja (npr. da Isus od Margarete Marije traži da se brutalno samokažnjava jer je okorjela grešnica i to naziva ljubavlju) pa je dobro knjigu pročitati do kraja i razumjeti da je knjiga autoričin pokušaj da se barem malo suoči s istinom i sobom. Pitanje je je li u tome uspjela.
