Roman priču gradi oko nagle epidemije sljepoće koja pogađa stanovnike neimenovana grada. Pratimo grupu likova koji su prvi oslijepili (nemaju imena): prvi slijepac i njegova žena, oftalmolog, djevojka s tamnim naočalama, razroki dječak i starac s povezom. Radnja započinje kada čovjek iznenadna oslijepi u autu na semaforu čekajući da se upali zeleno svjetlo. Kako se epidemija brzo širi, vlast odluči sve „zaražene“ staviti u karantenu (napuštenu ludnicu gdje se unesrećeni suočavaju s ekstremnim uvjetima (manjkom hrane, nedostatkom higijenskih potrepština, lijekova, sve koji umru, slijepci moraju sami pokopati u dvorištu, sve smeće sami moraju spaliti… slijepci su prepušteni sami sebi i zapravo osuđeni na smrt), a čuva ih naoružana vojska koja ubija svakoga tko iziđe iz zgrade. Jedina koja tijekom cijeloga romana nije oslijepila je oftamologova žena koja se odlučuje pratiti slijepoga muža u karantenu. Ona se trudi svima pomagati. Roman istražuje ljudsku prirodu, društvene odnose, moralne odgovornosti, ljudsku solidarnost, krhkost civilizacije. U karanteni se norme brzo raspadaju, a ljudi se bore za preživljavanje što će rezultirati nasiljem i kaosom. Rečenice su duge, interpunkcija se upotrebljava minimalno, dijalozi su bez navodnika, odvajaju se samo zarezima što pridonosi osjećaju kaosa i dezorijentiranosti. Zbijen tekst, mnoštvo intertekstualnih veza (najviše s Biblijom), višeslojnost, egzistencijalnost. Rastaču se sve sigurnosti: zdravlje, znanje, novac, vjernost, ljubav, obitelj, društveni status i ugled, brak, vjera.
Potresni su opisi grupnog silovanja žena na kojima se brutalno iživljava grupa slijepaca koja se odmetnula u razbojnike i prisvojila si hranu pa silovane žene tako priskrbljuju hranu za ljude u svojim sobama. Mučni opisi osoba svedeni na animalno.
Knjiga je na popisu predloženih književnih tekstova za cjelovito čitanje za srednje škole (dodatak kurikulu Hrvatskoga jezika).
