Roman ispričan iz perspektive djevojčice od 9 (do kraja romana 15) godina o Domovinskom ratu, izbjegličkom životu, gubitku oca, odrastanju, životu u tuđem (u provaljenome stanu i u Hotelu Zagorje), izlascima, zaljubljivanju, završetku osnovnoškolskog obrazovanja, upisu u srednju školu, životu u domu, dobivanju stana… iscrtavajući sliku Hrvatske koja je u dijelovima izrazito kritična: kritike Zagrepčana, Zagoraca (koje naziva Pejcekima i Pajcekicama), djece u gimnaziji, institucija. Rastući bez oca, s bratom koji je ne razumije, s mamom koja je naporno radila sve to vrijeme između prošlosti i sadašnjosti u prostoru koji dijeli s mnogima sudbinama sličnim njezinoj, zbivat će se njezino odrastanje u kojem ključnu ulogu imaju dvije rečenice: „Postoje dvije rečenice koje žive negdje na nebu, one čarobne, a opet tako poznate, jer ih stalno izgovaraš u sebi. Ipak ne znam kako zapravo zvuče jer ih nikad nisi čuo ni izrekao na glas. Jedna je Tata je živ, a druga Dobili smo stan.“
