Književnik Božidar Prosenjak iskazao nam je veliku čast odgovorivši na naših pet pitanja. No nisu to samo odgovori na pitanja. To su zrnca mudrosti i poticaji da podignemo svoj pogled i ugledamo (prepoznamo) u svom životu sijača sreće. Također nam je drago što je intervju s g. Prosenjakom prvi tekst koji objavljujemo u Sveknjigaonici u 2023. jer je Sijač sreće bila prva knjiga objavljena kao knjiga mjeseca u travnju 2022. kada je Sve o knjigama postao viralan. Volimo male kozmičke povezanosti. Uživajte u čitanju.
- Kako je od maloga Božidara koji je shvatio da je njegov dar pisanje nastao ovaj današnji Božidar s impresivnom biografijom? (Biografijom koja izaziva vrtoglavicu i pitanje: „Kada ste se uspjeli baviti svime čime ste se bavili i još k tome uspješno stvarali književna djela?“)
Stvari nastaju korak po korak, u malim pomacima. Ponekad dugo radimo neke stvari, čak i pokretani pogrešnim motivima (možda samo iz užitka), ali ako dođe trenutak da shvatimo, a ja mislim da najveći dio nas, kad-tad, uhvati neki bljesak prosvjetljenja, to je onda prilika da učvrstimo postignuća, da se konsolidiramo i bolje usmjerimo. I najmanja stvar postaje velika kad zauzme svoje pravo mjesto, a pogotovo ako se to dogodi još i u pravo vrijeme. Ne kaže se uzalud za nekoga koga cijenimo: Ovo je čovjek na svom mjestu! Govor nam puno otkriva. Ponekad je u tome presudan neki neočekivani događaj.
Nikad neću zaboraviti šok koji sam doživio 1998. u Budimpešti, u Mađarskoj, kad nam je zamjenica ravnateljice HOŠIG-a, sva uzbuđena dojurila u blagovaonicu gdje smo imali doručak i zamolila nas da se požurimo jer su upravo stigli ljudi iz diplomatskoga zbora, a oni iz akademskoga kruga još su i ranije zauzeli svoja mjesta, zajedno s profesorima, učenicima i studentima, televizijskom ekipom i novinarima s radija i iz lokanoga lista, pa mi se od njezina nabrajanja zavrtjelo u glavi i upitao sam:
– A tko to vama danas dolazi?
– Pa vi! – odgovorila je gospođa.
Tada mi se pojavila u glavi slika sitnoga, bosonogoga, seoskog dječaka, kakav sam nekada bio, a ni danas nisam dušom daleko od toga, i pitao sam se što ću ja i s kojim pravom govoriti svim ovim ljudima, među kojima sigurno ima puno pametnijih od mene. I počele su mi se tresti hlače od straha, ali nisam imao kamo. A onda sam sebi rekao: Pa nisi ti ovdje da promoviraš sebe. Važna je istina. Svi ljudi je trebaju! Idi tamo i daj im istinu!… To me umirilo.
Od toga dana postao sam svjestan da je posao pisca služiti drugima svojim talentom, kao što to čini i svaki drugi čovjek onime čime je nadaren. Život je razmjena darova. Samo nije lako stati pred ljude koje ne poznaješ. Ima to svoju težinu. A isto tako, svatko ima svojih slabih dana. Ponekad bih najradije pobjegao glavom bez obzira. A onda sam se naučio reći sam sebi: Ti, Božidare, ostaješ vani, a onaj koji treba poslužiti ove ljude najbolje kako zna i može, neka ide unutra! Istina je najveća avantura u ljudskom životu. Primijetio sam da roditelji velikom broju djece kod kuće ne govore istinu. Neki ih tako žele sačuvati od grube životne stvarnosti, a pojedini guraju probleme pod tepih kako bi ostavili dojam da je sve u najboljem redu. I to rade dokle god mogu, sve dok situacija ne dođe do ruba podnošljivosti, pa eskalira. Mnogi se ni nemaju snage suočiti s istinom. A djeca nisu glupa, ona jako dobro osjećaju pravo stanje stvari. To se lako vidi u školama. Mladi su gladni istine. Često mi se dogodilo, posebno kad se u publici nađe skupina derana koji su skloni praviti nered i nije ih praktično moguće obuzdati. Baš takvi ušute kad shvate da im ne podilaziš, da im govoriš stvari koje nigdje drugdje ne mogu čuti. Jer oni su ozbiljno zainteresirani za svoj život i jako ih zanima kako se nositi s problemima koje već imaju i s onima koji će im doći kasnije u životu. Ja im svjedočim kakva sam šeprtlja nerijetko bio i na koji način sam izlazio iz raznih nezgodnih situacija. Pa kad to čuju, i oni se nekako u sebi drukčije poslože, malo i očvrsnu. U njima se probude neka vjera i nada da se stvari mogu i preokrenuti, čak i onda kad snažne sile djeluju protivno. To su vrlo često dirljive priče. Ja vidim da oni to cijene, jer me poslije susreta pozdravljaju i na igralištu, gdje to nitko od njih ne traži i ne očekuje.
Mladi ljudi žele pokazati da vrijede. Oni žele dobiti priliku u kojoj će doći do izražaja njihove sposobnosti. Ja mislim da je to razlog zašto toliki bježe preko granice, a ne dominantno radi novca i u potrazi za lakšim i lagodnijim životom. Jer čovjek je zadovoljan kad rađa i donosi rod. U tome je njegova sreća. Svatko je od nas jedinstven i neponovljiv, svatko je original.
Imam nedvojbeno iskustvo da će mladi čovjek izabrati i najteži put, samo ako u tome vidi smisao. Jer zašto biti ponavljač? Zašto baš sve raditi kao i drugi?
Ja djecu i mlade pokušavam uvjeriti da se više isplati biti original i slušati što im govori vlastita nutrina, ali mnogi danas jako žele biti kopije. Neke djevojke i žene se i operiraju da bi izgledale kao medijske zvijezde, ili jednostavno da se približe idealu ljepote o kakvoj sanjaju. Ali to nije put do spokojstva i uspjeha. Život je zamišljen kao cjelina u kojoj svatko od nas zauzima poseban dio. Ako su svi dijelovi isti, život više ne funkcionira i imamo svijet nezadovoljnih ljudi.
Naravno da su popravci i dotjerivanja u ljudskoj prirodi, ali sve ima svojih granica. Izbacimo li sebe iz orbite, letimo u prazan prostor, baš kao i svemirska tijela. Temeljne vrijednosti čvrsta su zemlja na kojoj stojimo. Prava književnost govori o ozbiljnim stvarima. Nisu li u školskim čitankama tekstovi domaćih i stranih pisaca? Što to znači? … Zar i učitelje netko ne poučava ili barem podsjeća što bi trebalo govoriti? Kakva je u tome sramota? Zar ne učimo jedni od drugih i ne pazimo li jedni na druge cijeloga života?
Ako hoćemo doći do istine, moramo si najprije priznati neke realnosti. Najteže je voljeti svoje najbliže. Ljude s kojima smo u kući svaki dan, ma kako oni dobri bili. I svetac kad struže papučama, čovjeku može ići na živce. Na to trebamo biti spremni. Obuzdati svoje nagone i impulse možemo samo svaki dan pomalo, inače oni svladaju nas i postanu navike. A kad se navike učvrste i ušanče nastaju običaji koji su predložak za ponašanje i kulturu jednoga naroda. A ta kultura može oduševiti i zadiviti, ali i pritiskati, ili čak tlačiti. Tako teku stvari. Od pojedinca prema zajednici. Zato su granice važne. Kao što bez granica nema države, tako nema ni čovjeka. Naše granice pokazuju kako se daleko prostiremo, tjelesno ali i duhovno. Tko ne pazi na svoje granice, brzo izgubi sve. A to djeca nauče, ili ne nauče, u obitelji. Dobra obitelj je najjače mjesto u svakome gradu.
Zato je govor o bezrezervnim slobodama besmislica. Granice, pa ako hoćete i ograničenja, jesu naše prirodno stanje. One nas čuvaju u elementarnom hodu. Iako izgleda kao apsurd, upravo čvrste granice (čvrst karakter) osobi daju najveću sigurnost i slobodu.
Ponekad mi se čini da mi je u životu i radu puno više uspjeha donijelo koliko sam se uspio obuzdati, nego koliko sam se mogao aktivirati. Zato valjda nema baš jako puno uspješnih. Prihvaćanje vlastite stvarnosti vrlo je zanimljiva stvar. To je tolika svetinja i toliki prostor ljudskoga izbora i slobode, da u nju ni sam Bog ne dira.
Vlastita iskustva su najskuplja, zato je mudrije učiti od drugih. Knjiga je tu nezamjenjiva, naravno ako štiva koja konzumiramo nisu samo zavodljiva, pa i ona prikrivaju ili zaobilaze istinu s ciljem da si čovjek priskrbi malo užitka, kojega si nije u stanju pribaviti u stvarnom životu. Neka mala doza takvih opuštanja je možda i dopustiva. Jer, ako nemaš baš nikakva iskustva nećeš se znati niti sačuvati, ali tko stalno jede pokvarenu hranu, s vremenom mu zdrava postane nejestiva.
Kad idem u bolnicu, često se pitam žele li svi ti ljudi uopće ozdraviti, ili hoće samo nastaviti stari život koji ih je i doveo do bolesti? Zato je knjiga i lijek, najprije samome piscu, a potom, i za čitatelja.
* * *
- Ako kao službenu godinu Vašeg književnog početka uzmemo godinu 1968., pravi ste čovjek da Vas se pita: Koliko je bitno da književnik evoluira u svom stilu pisanja, temama kojima se bavi, likovima koje oblikuje da bi bio zanimljiv suvremenom čitatelju? Čitajući današnje knjige namijenjene djeci uvjerili smo se da neki pisci prelaze granice s ciljem da bi bili moderni, prihvaćeni, da bi ih djeca čitala (popraćeno sve zamamnijim naslovnicama).
U odgovor na ovo pitanje utrošio sam više od pola života.
Začinjeni smo sve jačim i jačim začinima. Više volimo ono što nam škodi, jer nam više godi. Zato se malo ljudi odluči na promjenu.
To je glavni razlog zašto malo autora evoluira u svom stvaranju. Kao urednik, svjedočim vam da mnogi pisci cijeloga života pišu isti roman, iako u različitim knjigama.
Nitko ne može promijeniti sam sebe, to je nemoguće, ali može učiniti više od toga. Može postati drugi čovjek. Tako ni jedan književnik sam nije u stanju popraviti svoj roman sve dok ne evoluira do stupnja da postane druga osoba.
Ovaj postupak mora biti radikalan, jer zbog jedne dlake sva mast se ucrva i ode u propast. E vidite, tu je onda još jedna velika uloga one prave i dobre književnosti, jer zna razumjeti slabosti i oprostiti promašaje, i uvijek nudi svakome priliku za novi početak.
- Sa svoja tri naslova na lektirnom osnovnoškolskom popisu brojem parirate Šenoi i Nazoru (s tim da bismo mogli reći da se njihova djela čitaju više kao primjeri književnih rodova/vrsta). Iz svoga bogatog književnog i životnog iskustva, što biste rekli o poziciji lektire u odgojno-obrazovnom sustavu. (Neki smatraju da uopće ne bi trebao postojati zadani popis knjiga.) Što je to toliko privlačno u Divljem konju: nagrade, međunarodna digitalna knjižnica, prijevodi na mnoge svjetske jezike + esperanto, 20 izdanja, roman, mjuzikl, strip, predstava, zvučna knjiga?
Pitanje o školskoj lektiri široko je područje. Ne može se u to uletjeti kao grlom u jagode. Na lektirni popis nisam ja sam sebe uvrstio, niti odlučujem tko će na njemu ostati, ili biti izostavljen. To nije do mene i time se ne bavim. To spada u odgovornost i djelokrug drugih, kao što ne razmišljam niti o relacijama, u tom kontekstu, s drugim piscima, kolegama i kolegicama, od kojih, koliko ja imam uvida, znatan dio predano rade svoj posao.
O zastupljenosti u školskim programima vode računa ljudi kojima je to posao, a ja im nastojim biti na usluzi, kada i ako to od mene traže. Svjestan sam da se svi ljudi bore za vlastiti kruh i da u toj borbi mogu prevladati razni interesi. To je na savjesti svakoga pojedinoga čovjeka. Zato o tome ne bih. Potpuno mi je jasno što se danas s tim hoće i kamo ide ta priča. No, ja tu ne mogu suditi jer sam direktno involviran, kao autor i kao urednik u izdavačkoj kući. Nitko ne sudi sam sebi, takav sud ne postoji. Znamo kakve bi bile te presude. Ni u sportu ne sude igrači, nego oni izvan igre, često i izvan terena.
Zato ja radim svoj posao i toga se držim. Suočavam se i borim s istim problemima kao i drugi ljudi. Držim da su tri stvari najvažnije u životu: obitelj, posao od kojega živiš i par prijatelja. To je okosnica života i tko ovo uspije sačuvati, napravio je dobru stvar, a zapravo sve. Ako se izmaknemo manipulacijama, stvari postaju jako jednostavne. Pamtim riječi književnika, sada pokojnog, Vjekoslava Mađera, (nikad prije nisam vidio da netko tako lijepo i toplo radi s malenom djecom) koji mi je, kad sam imao problema s jednim od svojih sinova, rekao: Nauči ga raditi, misliti i da bude pošten! Nakon toga nisam više pritiskao svoju djecu. Biti roditelj znači biti prisutan. Jer dijete istinski prima samo kad istinski treba, a to ne možeš osjetiti ako nisi stalno uz njega, fizički i(li) mislima. Ako ispustiš pravi trenutak, umjesto licem u lice, od tada mu možeš gledati samo u leđa. To je sva tajna odgoja. Nešto slično kao vožnja auto-cestom. Ne možeš sići s puta ili okrenuti natrag svuda gdje bi ti htio, nego, samo na raskrižjima. Postoji trenutak kad se donosi odluka. Tko to propusti, mora voziti dalje, druge mu nema. I onda ljudi te, neželjene dionice, zovu sudbinom, koju stvarno nije moguće izmijeniti. Oni zaborave, ili nisu svjesni da su tako sami odlučili. Dok roditelji rješavaju svoje probleme, djeca imaju vlastiti život i ne mogu iz njega. Zato ću reći samo jedno – voljena djeca mogu više!
Prema tome, lektira, odnosno dobra knjiga u pravi trenutak može značiti puno. Zato nije svejedno kako se sastavlja lektirna lista i s kakvom namjerom. Ova se stvar može usporediti s nogometom. Neke reprezentacije u našoj okolini ne postižu visoke sportske uspjehe zato što timove ne određuje trener sa svojom stručnom pratnjom (prema najboljim rezultatima pojedinih kandidata u određenome periodu), nego sa strane upadaju i neki igrači radi intervencija ljudi koji imaju vlast u tim krajevima. Tako se miješa zrno i slama.
Lektirnih lista treba biti, iako nikad ni jedna neće biti idealna, ali je manje prijepora ako su kriteriji za njihovo sastavljanje poznati, a još više, ako su široko prihvaćeni. Na tim listama ne može biti samo ono što se djeci sviđa. To je kao da im umjesto ručka svakoga dana serviramo samo sladoled. Treba nešto znati i o prošlosti svoga naroda. Jer snaga, kojom se ide protiv svakoga tko nam nije dobronamjeran, i jeste u tome da smo mi posebni, da smo svoji i da nismo od danas.
Za vrijeme svoga boravka na sajmu knjiga u Londonu 2011. godine, odlučio sam u hotelu pogledati kako izgleda njihov dnevnik. Ostao sam iznenađen koliko puta su ponavljali svakoga dana: Mi smo sretni što imamo kraljicu! Mi smo sretni što imamo ovo ili ono! Pitao sam se kome oni to govore? A onda sam shvatio – svojim mladima. Tako im podižu duh, jer znaju koliko je važna uloga medija u životu današnjega čovjeka, a posebno mladih. A i knjiga je medij.
A kad me pitate o Divljem konju, ponekad nije loše znati kako ljudi sa strane vide stvari u našem prostoru. Bila mi je zanimljiva opaska Vasje Cerara, urednika prijevoda romana na slovenski jezik, na promociji u Ljubljani (2001.), koji je rekao: “Divlji konj” je knjiga, koja je od svoje pojave 1989. godine u stalnome usponu. I to se pokazuje točnim. Do danas ima 24. izdanja u Hrvatskoj, ne računajući prijevode.
Znate, nije lako odgovoriti što čitatelja privlači knjizi, jer odnos djela i onoga koji čita može biti duboko individualan i intiman. Jedna moja prijateljica je to ovako izrazila: Bila sam ljubomorna što još netko čita ono isto što i ja.
Sa svoje strane, mogu reći da priča o Divljem konju polazi od slike o razbijenoj vazi. Ako zamislim da je moj život lijepa kristalna vaza, a ona mi je ispala iz ruke, pala na tvrdi pod i razbila se u stotinu komada, što će mi se nametnuti kao pitanje?… Može li se ikako vratiti opet u prvobitno stanje?… O tome govori ova knjiga. I sad zamislite, koliko ljudi ima ovaj problem?… A svakome je njegov život važan.
I sâm sam doživio nešto slično. U potrazi za ovim odgovorom nastao je roman Divlji konj, a kad sam došao do rješenja, moj život se u tolikoj mjeri promijenio na bolje, da sam pomislio: Ako je ovo toliko pomoglo meni, možda može još nekome!
Drugim riječima, ovaj roman nije maštarija. Vjerujem da u njemu čitatelj nalazi ono nešto što mu treba. Ovu knjigu vidim kao konzervu, u kojoj kad je otvorite, naći ćete ljubav. Tako je ja doživljavam, jer znam tko je to u nju stavio.
Mogao bih se ovdje poslužiti šalom jednoga, mislim, ruskoga pisca, koji je na pitanje što je svojim djelom htio reći, odgovorio: Dok sam pisao, znali smo to dragi Bog i ja, a sada zna još samo On.
* * *
- Složite pričoodgovor: knjige, kravata, japanski car, Academia Cravatica
Snimali smo 1997. godine u Parizu dokumentarni film o kravati. Sjedio sam s modnim kreatorom Pierreom Cardinom, u restoranu Maxim, čiji je on, usput rečeno bio i vlasnik. U tom razgovoru ovaj modni kreator mi je povjerio da je proizveo toliko kravata da bi ih se moglo dva puta omotati oko ekvatora. I taj čovjek ni jednom riječju nije osporio hrvatsko autorstvo nad kravatom. Slično sam doživio, također u francuskoj prijestolnici, u razgovoru s gospodinom Jean-Claude Corbanom, direktorom modne kuće Charvet, koja, uz ostalo, izrađuje i kravate od zlatnih niti za kraljevske kuće. A ako tome dodam da je francuski pisac Alain Blotière, pod pseudonimom Fraçois Chaille, s kojim sam se također susreo uživo, u svojoj knjizi Velika povijest kravate ulogu Hrvata prikazao tako uvjerljivo, kako se valjda nitko od domaćih pisaca ne bi usudio, onda mi djeluje vrlo bijedno kad nas na zagrebačkim ulicama, usred Hrvatske – domovine kravate, domaći čovjek pun sumnji upita: Je li to istina, ili ste si to samo umislili?…
Pitam se gdje bi im bio kraj da kravatu imaju Slovenci ili Srbi?
Objavio sam 1913. godine povijesni roman Prva kravata, koji je dosta dugo držao visoko mjesto na listama čitanosti na internetskim portalima, a još ranije (2000.) i ilustriranu knjigu Priča o kravati, koju mogu čitati djeca cijeloga svijeta na prvoj svjetskoj digitalnoj knjižnici (San Francisco, USA) na hrvatskom, engleskom i japanskom jeziku. Objavljena je i u Sloveniji, a postoje prijevodi na poljski, španjolski, francuski i talijanski. Ilustrirao ju je Radovan Domagoj Devlić i za to dobio nagradu “Grigor Vitez”. Zbog svega toga pristao sam biti i predsjednik Upravnog odbora institucije Academia Cravatica, koja njeguje kravatu kao hrvatsku pokretnu baštinu. Dužan sam reći da me u ovu pustolovinu involvirao prijatelj Marijan Bušić, inicijator i najzaslužniji čovjek za nacionalni uspjeh ovoga projekta, koji je zapravo ostvarenje njegova gimnazijskog sna. On je i tvorac najveće kravate na svijetu, one oko pulske arene, ali i oko cijele Hrvatske. Vidite, veličina je upravo u tome da čovjek ne djeluje sam, nego daje svoj doprinos, uvažavajući i cijeneći nastojanja i napore drugih.
Osim što je modni detalj, i osim što je hrvatsko autorstvo nad njom neupitno, (sačuvano je u mnogim svjetskim jezicima – naziv kravata znači isto što i riječ Hrvat) ona ujedinjuje napore Francuza (uveli su je u civilnu modu), Engleza (raširili je po svijetu), Amerikanaca (dali joj današnji izgled), Talijana (proizveli je u najvećem broju) i drugih (jer su je prihvatili). Na znanstvenom skupu u Europskom parlamentu u Strasbourgu 2015. godine, usporedio sam kravatu s onom zastavom koju postavljaju planinari kad osvoje vrh neke visoke planine na ponos i čast svoje nacije. Tako se i kravata vijori na vrhu svjetske uljudbe, ne samo na ponos i čast Hrvatske, nego cijele Europe, sada naše šire domovine, kao europski simbol, a taj vrh je na prsima muškaraca i žena svih kontinenata. Prema tome kravata ima zaslugu kao obilježje europskoga primata u sferi kulture i civilizacije u svjetskim razmjerima. Nitko to Europi ne može osporiti. I nisu to baš tako male stvari.
* * *
Može li se danas živjeti od književnosti?
Kažu da pisac nije onaj tko piše knjige, nego onaj čije se knjige čitaju. Ali to je vrlo sklizak teren, jer rejting mogu stvoriti i mediji. Raspišu se velike nagrade, a raspišu se o djelu i o autoru i novinari, i otvore mu se medijski prostori pa tako nastaju književne veličine. No, pitam se koliko su sretni takvi ljudi poslije, nakon tako visokih skova u orbitu, kad moraju poslije pred sobom i pred drugima opravdavati ono što se govori i piše o njima. Svi smo mi krhki i ranjivi. Živjeti pod lupom javnosti nije nimalo jednostavno, ni lagano. To može olakšati, ali i uništiti život. Ja, istina, duboko poštujem novinarsku profesiju, jer mi je prvi posao bio u novinama i na radiju, ali se nastojim izmaknuti pogledu javnosti, osim kad se to od mene izričito traži.
Vidite, na pitanje: Može li se živjeti od književnosti?, francuski pisac Balzac je odgovorio: Može, ako si kralj! To je, naravno značilo, samo ako si najbolji. Međutim za naše prilike koristan je i odgovor Gustava Krkleca, koji je rekao: Ne, od književnosti se kod nas ne može živjeti, ali može od primijenjene književnosti. Izjavio je to svjestan da je naše tržište ograničeno. U Hrvatskoj pisac mora djelovati u širem kontekstu, tako da uređuje knjige i druga izdanja, da ima nastupe, da piše popratne tekstove, prikaze, kritike i slično. Na taj način se ova profesija nadopunjuje.
Što nam možete reći o književnoj kritici?
Literatura je odraz svojega vremena, a karakteristika današnjega vremena je da književna kritika više ne vrednuje knjigu prema tome je li ona, i po čemu, dobra za čovjeka. Promatra se samo koliko je vješto napisana, zanimljiva ili zabavna. To je slično kao kad biste knjigu ocjenjivali po tome kako je pisac odjeven na promociji. To je naravno besmislica, ali svi se prave kao da car nije gol.
* * *
Što je moderna umjetnost?
Znate, i znanost, i medicina, koja je jako egzaktna, brzo će zaći na stranputicu ako zapostavi temeljna pitanja. Ta se činjenica u obliku zbunjenosti jako osjećala kod ljudi i u nedavnoj pandemiji.
Prema tome, to je prvo i ključno pitanje za razumijevanje umjetničkoga djela. Ako na to ne odgovorite kako treba, „uzalud vam trud svirači“.
Kad sam bio mladi pisac nametnuto nam je mišljenje kako je dovoljno da samo autor razumije umjetničko djelo. To je suludo i dovelo je do toga da su se pisci stidjeli svoga naroda, a narod svojih pisaca. Posljedice osjećamo i danas. Šteta je učinjena, međusobno povjerenje je narušeno i brojno je čitateljstvo izgubljeno. Ili barem dezorijentirano.
Mnogi, a posebno mladi umjetnici, naravno i književnici, još uvijek misle da je moderna umjetnost izmisliti ili napisati nešto što još nitko nije, ili na način kako to još nitko prije nas nije uspio. To dovodi do nevjerojatnih egzibicija, pa i bedastoća, koje se predstavljaju i prodaju pod umjetnost. Jer široka publika nije i ne mora biti upućena u struku. Zašto bi to svaki konzument trebao znati? Tko traži od majstora koji mu dođe popraviti perilicu, da najprije pokaže svjedodžbu o položenome majstorskom ispitu. To se ne radi. Dokaz o kompetentnosti je ono što se je napravljeno i drži li to vodu. Slično je i u umjetnosti. Ali tu se potkralo diletantizma, pa čak i podvala. Neki i računaju s tim, moji seljaci bi rekli: da svaka baba ne zna gdje je Rim!… Zbog takvih pojava kod stanovitoga broja običnih, normalnih ljudi, postoji zazor i nepovjerenje, pa čak i odbojnost prema kulturi. Zato pitanje, što je umjetnost i zašto od postanka svijeta do danas, još nije nestala iz ljudske povijesti i što joj daje toliku žilavost, vapi za točnim odgovorom.
Vidite, život ljudi podložan je promjenama, koje su u dvadesetome i početkom ovoga stoljeća veće nego ikada ranije. To znači da se mijenjaju način i sadržaji života, a s njima i govor više nije onaj isti kao prije. Zato svaki naraštaj treba umjetnike koji će mu uvijek iznova ukazivati na temeljne životne vrijednosti. I to na dva načina: jezikom koji taj naraštaj najbolje razumije i temama koje su mu bliske i privlačne. To je moderna umjetnost. Zato, tko to bolje pogodi, taj je najbliže modernome. Nema tu druge filozofije, jer sve drugo je bacanje pijeska u oči. A mogućnosti stilova i dosega izvedbe nemaju granica. Tu se svatko može iskazati.
Što god netko rekao, bez solidnoga odgovora na temeljna životna pitanja nema opstanka. Cijeli narodi nestali su sa scene, jer su se na tom polju pogubili, ili su o tome predugo nejasno mucali. To je povijest puno puta dokazala. Zato budućnost stoji na odlukama svakoga od nas. Nikoga se ne preskače i nitko nije nevažan. Nema tako beznačajnih. Svi stojimo jedni uz druge. U mom automobilu kvar na nekom najsitnijem dijelu može učiniti da bude nepokretan, iako ja nemam pojma koji je to dio. Tako je i sa životom zajednice. Ali to je i veliko ohrabrenje, jer ukazuje na važnost svakoga pojedinog života. Zato bismo mi, muškarci trebali nositi svoje žene na dlanovima, a i one nas gledati s drukčijim poštovanjem i očekivanjima. Netko nam mora (a ja mislim stalno i pokušava) objasniti da mi nismo prirodni neprijatelji i da tu zakoni neće puno promijeniti. Ako ne znaš kako bi poboljšao svijet, pokušaj ga ljubiti. To je kao odraz u ogledalu, vraća ti se točno ono što sam jesi. Možda će ti se zbog toga neki smijati ili te proglasiti ludim i naivnim, ali oni koji su to pokušali idosegli, uglavnom mudro šute, jer znaju da je beskorisno drugima pričati o tome kako je na planeti na kojoj nikada nisu bili. Svatko se drži svoga, tako dugo dok vjeruje da baš njegovo najbolje funkcionira.
- Budući da ste česti gost književnih susreta, izdvojite nam nekoliko zanimljivih dječjih pitanja.
Što se događa u mislima onih koji ga slušaju, veliko je pitanje za pisca. Nešto od toga otkrivaju nam i pitanja iz publike. U nekoliko tisuća književnih susreta, koje sam imao po raznim krajevima zemlje i svijeta, bilo je svakako i neočekivanih, osobito u razgovoru s djecom. Izdvajam nekoliko:
A što ti jedeš?
Kad vas je zadnji put netko poljubio?
Je li „Divlji konj“ vaše autobiografsko djelo?
Božidar Prosenjak
U Velikoj Gorici, 5. siječnja 2023.
U nastavku su još dvije slike: naslovnica Priče o kravati na japanskom jeziku i naslovica Divljeg konja na mađarskom jeziku.
